Obožavan i preziran; jedan od najznačajnijih ekonomista svoje generacije. Dobio je Nobelovu nagradu za ekonomiju 1976., jedan od mnogih ekonomista Čikaške škole koji je zaslužio tu čast. Bio je prepoznat za svoja postignuća u istraživanju potrošnje, monetarne povijesti i teorije, i ukazivanja na kompleksnost politika usmjerenih očuvanju ekonomske stabilizacije. Oštri zagovornik slobodnog tržišta, g. Friedman isticao je važnost monetarizma u vrijeme kad su kejnezijanske politike bile dominantne. Njegov rad je neobično pristupačan i laicima. Uvjeravao je da će se problemi inflacije i kratkoročne nezaposlenosti riješiti ako Američka središnja banka bude održavala konstantnu stopu rasta ponude novca. Kao Adam Smith i Friedrich Hayek, koji su utjecali na njega, g. Friedman hvali slobodno tržište ne samo zbog ekonomske djelotvornosti nego i zbog moralnog značaja. Za njega, sloboda--ekonomska, politička i civilna--predstavlja smisao sam po sebi, a ne sredstvo za neki cilj. To su stvari koje čine život smislenim. Rekao je da bi radije živio u slobodnoj zemlji, čak i kad ne bi pružala viši standard života, nego u nekoj gdje je na vlasti neki drugačiji režim. Dakako, vjerojatnost da će slobodna zemlja biti siromašnija od svoje suprotnosti nije smatrao mogućom; ekonomska, kao i moralna superiornost slobodnog tržišta je, kako je izjavio, "sada dokazana". Kao savjetnik Richarda Nixona razočarao se kad je predsjednik 1971. izabrao smjer suprotan duhu monetarizma tražeći od njega da utječe na predsjednika FED-a da što hitnije poveća ponudu novca. 1980-ih ekonomske politike Margaret Thatcher i generala Pinocheta bile su pod utjecajem--i branjene--od g. Friedmana. Ipak, 2003., priznao je da jedna od tih politika, misleći na ponudu novca, "nije bila uspješna" i da sumnja da bi "je snažno zagovarao danas kao u ono vrijeme".