Kako neki ekonomisti vjeruju da ljudi misle o budućnosti. Nitko ne može savršeno predvidjeti budućnost; ali teorija racionalnih očekivanja pretpostavlja da će se kroz vrijeme neočekivani događaji (šokovi)anulirati i u prosjeku očekivanja ljudi o budućnosti bit će točna. To je zbog toga što oblikuju svoja očekivanja na racionalnoj osnovi, koristeći optimalno sve dostupne informacije i učeći na svojim greškama. To je u suprotnosti s drugim teorijama o odnosu ljudi spram budućnosti, kao što su prilagodljiva očekivanja, kod kojih ljudi temelje svoja predviđanja na prošlim trendovima i promjenama trendova, i bihevioralnoj ekonomiji, gdje se smatra da su ta očekivanja pomalo iracionalna zbog utjecaja psiholoških predrasuda. Teorija racionalnih očekivanja, za koju je Robert Lucas dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju, početno je postigla popularnost kod monetarista jer se činilo da dokazuje kako će keynesijanska politika upravljanja potražnjom biti neuspješna. Kod racionalnih očekivanja, ljudi uče predvidjeti promjene vladinih politika i djelovati u skladu s tim; kako precizno makroekonomsko podešavanje zahtjeva od političkih vlasti sposobnost varanja ljudi, ovdje se implicira da je to uglavnom neuspješno. Kasnije, ovaj zaključak doveden je u pitanje. Ipak, racionalna i skoro-racionalna očekivanja postala su dio općeprihvaćene ekonomske misli.